NOĆNI SATI
Autor: Ina Stanković
Zadnje kapi crnila leže na dnu,
Taj očaj što je sreća nekad bila,
Opipljiv postaje skoro na dodir,
Gladak i hladan kao fina svila.
Bez glasa prolaze noćni sati,
Ostali bez besa i krika,
Udavljeni leže u dnu čaše,
Čekaju poslednji pokret bez stida.
Leluja svetlost upaljenih sveća,
Igraju se senke oko čaša vina,
Pašće koja latica svenulog cveća,
Na mestu gde nekad slika sam bila.
Ostaše nemi svedoci našem bolu,
Kao dokaz da nekad smo bili,
Sada uveliko prošlost koja čeka zoru,
I dva prstena odložena na stolu.